BiH    |    ENG
Ovo je priča o Jasni i njenoj djeci. Nakon 17 godina nasilja koje je trpjela u braku, majci je sin pomogao da donese odluku
Trpjela sam nasilje zbog djece


Ako ostaneš, baciću te s terase. Za tebe ovdje života nema, rekao je suprug Jasni nakon što ga je prijavila za zlostavljanje maloljetnog sina Amela (imena poznata redakciji Oslobođenja) i zatražila zaštitu.
Ona nije imala gdje da ode. Trinaestogodišnji Amel, koji je slušao očeve riječi iz druge sobe, izašao je i rekao: “Mama, ja idem, a ti kako hoćeš”. Tada je spakovala svoju odjeću, Amel je sveske i knjige potrpao u ruksak i izašli su iz kuće.
- Imala sam 10 maraka u novčaniku i neki stari kišobran koji moraš pridržavati gore da se ne spušta i krenuli smo na autobusku stanicu. Kiša je padala i iz neba i iz zemlje, priča Jasna.
Bilo je već kasno, nisu znali gdje da idu. Amel je izvadio kasicu, prebrojao novac i ponudio majci da prespavaju u jeftinom motelu.
Zabrana prilaska
- Umoran sam, rekao mi je, priča Jasna.
Tog dana je otac istukao Amela i istjerao ga iz kuće.
- Rekao mu je: “Večeras nećeš spavati ovdje. Idi kod druga, idi bilo gdje.” Amel je izašao iz kuće. Ja sam na sve to ćutala da ne bih izazvala još veći problem. Pogledom dala do znanja da to meni nije uredu. A on se okrenuo i rekao: “Ništa ti ne gledaj, ako ti nije pravo, idi i ti sa njim”. Amel je tada ušao po duksericu jer je bilo hladno. Kada je krenuo napolje, suprug je krenuo za njim, uzeo kaiš i rekao da će ga udaviti. U kući je nastavio prijetiti. Tada sam izašla i rekla Amelu: “Haj’mo ga prijaviti”, navodi Jasna.
Iako je žrtva nasilja već 17 godina, Jasna je tada prvi put prijavila supruga policiji. Menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu Amra Muslić navodi da žene žrtve često dugo trpe nasilje.
- Kao razlog najviše navode strah da će se pogoršati nasilje koje im se dešava, jer im obično nasilnik prijeti. Jako često je razlog i stid, te strah od osude okoline. A dešava se i da žene žrtve nasilja smatraju da su one same krive za to što im se događa. Iz tih razloga i nade da će se on promijeniti, žene ostaju u nasilnom braku, napominje Muslić.
Jasna je trpjela godinama, no najviše ju je pogađalo nasilje prema sinu.
- Strašno je gledati odraslu osobu kako udara dijete. Ja sam tada stala između njih i imala sam osjećaj da mi se želudac okreće. Udario ga je u stomak i u glavu. U meni se nešto pomjerilo dok sam to gledala, nastavlja Jasna.
Jasna je u kuću suprugovih roditelja došla, kaže, kad joj je bilo 17. Ne sjeća se kad ju je suprug prvi put istukao.
- Sjećam se da me je udarao dok još nisam imala Amela. Tog jednog puta kojeg se sjećam kao prvog, iako ne znam da li je to prvi put, udarao me je nogama i rukama. Tada sam imala strašne modrice, kaže nam Jasna.
No, nikada ga nije prijavila policiji do momenta kada je postala nemoćna da zaštiti sina.
- Jasna je podnijela krivičnu prijavu i izrečene su zaštitne mjere zabrane prilaska žrtvi, zabrana uznemiravanja i uhođenja i obavezan psiho-socijalni tretman u trajanju od šest mjeseci. Ove mjere štite i malodobnog dječaka, jer je nasilje učinjeno i jednom i drugom, ističe Muslić.
Amel je više bio pogođen nasiljem koje je njegov otac vršio nad njegovom majkom nego zbog svega što je i sam doživio. Žalio se na, kako navodi Muslić, glavobolju.
- Djeca koja odrastaju u porodici u kojoj je prisutno nasilje mnogo pate, čak i ako nisu direktne žrtve nasilja. Često se takve stvari kod djece školskog uzrasta manifestuju smanjenim uspjehom u školi ili imaju neku vrstu psihosomatskih tegoba, žale se na bolove, imaju poremećaj apetita ili počinju da mokre u krevet iako su velika za to. To su neki od simptoma koje roditelji često i ne povezuju s tim, a upravo su to znakovi da se to negdje odražava i šteti razvoju djeteta, pojašnjava Muslić.
Povjerio se drugu
Majka je postala svjesna da je 13-godišnjak razumio šta se dešava kada je počeo da se suprotstavlja ocu kako bi je zaštitio.
- Znala sam da on sve to gleda. I kada se počeo miješati, ja sam to sve stavljala po strani. Dok je bio manji, nastojala sam ga zaštititi i skloniti. Znala sam da je to previše za njega. No, on se sam počeo uključivati. Vidjela sam da on hoće mene zaštititi, da hoće pomoći. Tada sam shvatila da je on svjestan svega, navodi Jasna.
Fizička su zlostavljanja u njihovoj porodici bila česta.
- Mene bi udarao kada mu ja kažem nešto što mu smeta ili kad branim svoju mamu. A mamu većinom počinje udarati bez razloga, priključuje se priči i Amel.
On nije, kaže, pričao sa nastavnicima ili psiholozima u školi, ali je svoj problem povjerio najboljem prijatelju koji mu, kako navodi, i najviše nedostaje u novom smještaju u Sigurnoj kući.
- On je govorio da zovem policiju. Pričali smo o tome, dodaje Amel.
Majka je sina nakon što ga je otac izudarao i istjerao iz kuće, a njoj rekao da “može slobodno s njim da ide”, odvela u policiju pa u bolnicu.
Tada je njen suprug prenoćio u policiji, a njih su se dvoje vratili u kuću da prespavaju. U istoj kući na spratu suprugovih roditelja bila je i Amelova jedanaestogodišnja sestra.
- Svekar i svekrva su bili jako ljuti na mene. Što sam ja njega prijavila, što su komšije vidjele policiju ispred kuće, što im je sin u pritvoru. Prebacivali su krivicu na nas i vrijeđali nas, govori Jasna.
Tu su noć majka, sin i kćerka proveli u kući, dok je otac bio u pritvoru. Ujutro su majka i sin ponovo otišli u policiju jer su ih zvali, a kćerka je ponovo ostala kod nane i dede.
- Kad smo se vratili, suprug je već bio u kući. Nije mi rekao ništa dok se njegov otac nije popeo na sprat i rekao da za mene i Amela u toj kući više nema mjesta, navodi Jasna.
Tada je i suprug počeo da prijeti, a njih dvoje su otišli u Sigurnu kuću.
Kćerka je Jasni, za vrijeme boravka u ovom skloništu za žene žrtve nasilja, najviše nedostajala, ali su putem Centra za socijalni rad za mjesec uspjeli da je dovedu.
- Ja sam otišla u njenu školu, gdje sam je preuzela. Kćerkica je sa posebnim potrebama i ona se ne zna toliko izraziti, ali je pošla sa mnom bez problema. I ovdje nije pravila nikakve probleme. Mislim da je zadovoljna što je s nama. Bez nje sam osjećala da je dio mene ostao tamo. Ja sam zbog njih sve ovo i trpjela, priznaje Jasna.
Žene, kao i djeca koja dođu u Sigurnu kuću, ne dolaze tu prvenstveno iz razloga što nemaju gdje.
- Svakoj žrtvi je potreban psiho-socijalni tretman kako bi se osnažila. Tako je i u ovom slučaju. Njima je bio potreban boravak u Sigurnoj kući, što se vidi i po napretku koji su oni postigli, napominje Muslić.
Šta poslije?
Dječak se već osjeća mnogo bolje. Već je navikao na novu školu i okolinu.
- Dobro se oporavio i promijenio ponašanje. Više nema te glavobolje koje je ranije imao, nije više nervozan, depresivan. Došlo je do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja, nabraja Muslić.
I Amel potvrđuje da se osjeća mnogo bolje i ne želi da se vraća u sad već bivši dom.
- Nije mi više teško. Ja bih, iskreno, prije spavao na ulici nego bio kod njih u kući, iskren je Amel.
Boravak u Sigurnoj kući traje od pola godine do godinu, koliko je potrebno da se provedu psiho-socijalni tretmani i da se osnaže žrtve.
- Nadamo se da će ona pronaći odgovarajući posao i da će tokom boravka ovdje uštedjeti nešto novca kojim će moći obezbijediti stan u kojem će živjeti sa djecom, konstatuje Muslić.
Još ima nade da će ova porodica uspjeti u naumu da ne bude dio statistike koja kaže da se najveći broj žena vrati zlostavljaču. No, bez ekonomske podrške, četiri zida za djecu i posla koji im može donijeti sigurnost, Amel i njegova sestra moraće birati, kako mališan reče, između ulice i oca kojeg za njih nije briga.

Alena Beširević / Oslobođenje

O fondaciji

Fondacija lokalne demokratije je lokalna nevladina organizacija koja ima 18 godina dugo iskustvo u kreiranju, koordinaciji, upravljanju i pružanju tehničke i kadrovske podrške za različite projekte i programe.
više informacija