Projektni direktor organizacije „Medicus Mundi Mediterrania“ iz Barcelone i dugogodišnji partner i prijatelj Fondacije lokalne demokratije, autor je dokumentarnog filma „Maldita: Ljubavna pjesma za Sarajevo“, koji govori o historijskoj i neraskidivoj vezi Barcelone i Sarajeva koju, zapravo, simboliziraju dva velika umjetnika: Božo Vrećo i Clara Peya. Nakon što je film premijerno prikazan ovog ljeta na 28. Sarajevo Film Festivalu, u Španiji je nominiran za prestižnu nagradu Goya u kategoriji za najbolji kratki film. Dodjela nagrada održat će se u subotu, 11. februara 2023. godine, a ovim povodom autor filma je za španski list „El Pais“ napisao inspirativnu priču o svojoj ljubavi prema Sarajevu, neraskidivim prijateljstvima i Sarajevskoj Hagadi koja je zauvijek povezala Barcelonu i Sarajevo. Prevod cijelog teksta donosimo vam u nastavku, a našem prijatelju i autoru filma želimo puno sreće na predstojećoj dodjeli španskih filmskih nagrada
IVÁN ZAHÍNOS (List "El Pais")
Barcelona – 07. februar 2023. godine
Bilo je podne, užarenog ljeta 2021. godine kada sam stigao u sarajevsku sinagogu kojom upravlja Benevolencija, jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo, osnovano davne 1892. godine. Igor Kozemjakin, hazan (osoba koja vodi molitvene pjesme) i najviši predstavnik židovske zajednice, dočekao me iskrenim zagrljajem koji je podsjećao na susret dva daleka rođaka. Na kafama mi je pričao o Sarajevskoj Hagadi, “iluminiranom rukopisu”: 34 čarobne stranice biblijskih ilustracija koje su opisivale sve od mita o stvaranju do Mojsijeve smrti. Originalno izdanje sam vidio prije nekoliko godina u Zemaljskom muzeju BiH, ali slušanje priče u tom hramu me se mnogo više dojmilo nego sam original. Napisan u Barceloni 1350. godine, rukopis je započeo svoj vlastiti put 1492.godine, protjerivanjem Židova iz Španije, i dok nije počeo uživati u sadašnjem počinku u staklenoj urni, preživio je izgnanstva, bombardovanja, nacističke progone i druge pokušaje da nestane.
Ne znam je li ranije bilo dodirnih tačaka, ali zahvaljujući Hagadi, Barcelona i Sarajevo imaju, barem, zajedničku historiju dužu od 600 godina. Sjećam se da smo gledali faksimil [savršenu imitaciju] i Kozemjakin mi je pokazao list s grbom Ciudad Condal (Barcelone). Naježio sam se od pomisli da sve ima smisla. Petsto godina nakon tog prognanstva, već 1992. godine, gradovi Barcelona i Sarajevo ponovo će hraniti njegovu legendu. Bili smo centar svijeta, uz proslavu Olimpijskih igara. Sarajevo je počelo trpjeti najdužu opsadu u historiji. Barbarstvo se nadvilo nad balkansku prijestolnicu i Barcelona je znala biti na vrhuncu zadatka u toku i nakon rata. Ovo je dio naše zajedničke historije kao grada.
Kozemjakin me pitao o čemu se radi u dokumentarcu. Na pola puta između engleskog, bosanskog i španskog (Kozemjakin je razumio ladino, stari jezik Sefarda), objasnio sam mu ludilo koje je ključalo u mojoj glavi: priznanje snazi Sarajeva, koristeći savremenu formu, kroz umjetnički jezik, sevdah kao ujedinjujući muzički žanr, sefardski utjecaj kao metaforu za mješavinu koju svi nosimo u krvi, vezu sa Barselonom i prepoznavanje solidarnosti njenih građana... Kada sam to pretočio u riječi shvatio sam kako eklektično zvuči, čak i više ako je prijedlog došao od organizacije kao što je Medicusmundi Mediterrània, koja je tradicionalno uokvirena u svijet javnog zdravstva. Kozemjakin me pogledao očima punog razumijevanja i samo rekao: “Kako da ne, odlično”. Nešto kao, "naravno... fantastično".
„Mislim da ne možete promijeniti ničiji mentalitet (ili, kako je sada moderno reći u sektoru, transformativno obrazovati) ako prvo ne dopremo do ljudskih srca.“
Od našeg prvog dokumentarca, Silêncio da Mulher, snimljenog u Mozambiku 2008. godine, do ovog „Maldita. A Love Song to Sarajevo“, koji je sada u konkurenciji za nagradu Goya za najbolji kratki dokumentarni film, prošlo je 15 godina. Desetljeće i pet godina dovoljno je vremena za sve: iskoristiti kreativnost, ići protiv pravila, doći do nezamislive publike, upoznati nevjerovatne ljude, ali i suočiti se s velikim razočarenjima. Ali, ako bi jedan pridjev sažeo ono što smo izgradili od naše skromne NVO iz svijeta zdravstva bio bi: doista "fantastično".
U službi onoga što bi mogao biti bolji svijet
Sjećam se da sam se, pri izlasku iz sinagoge, potrudio da ne zaboravim to stanje duha i potrudio sam se da u svojoj svesci koju sam držao u ruci napravim šemu osjećaja i pojmova koji, gledani s vremenom i distancom, crtaju DNK našeg rada. Među njima, odbaciti krivnju, ne biti protagonist naših dokumentaraca, biti odvažan u korištenju bilo kojeg resursa, pričati univerzalne priče, razbiti tabu javnosti i ići dalje kako bi se izašlo iz okvira naših uvjerenja i senzibilizacije, umotati dokumentarce u beskrajne radnje kako bi ih mogli uvući u debate, učionice i kampanje... I, što je najvažnije, doprijeti do ljudskih srca, jer ne vjerujem da se ičiji mentalitet može promijeniti (ili, kako je to sada moderno reći u sektoru, transformativno obrazovati) ako prvo ne dopremo do ljudskih srca.
Promocija, finansiranje, stvaranje i produkcija dokumentaraca za nas ne bi imalo smisla da oni nemaju život daleko od čistog umjetničkog stvaralaštva. Fascinirani smo time što smo pokretači kreativnog procesa (u ovom najnovijem radu čak smo se odlučili za crno-bijelu tehniku), ali možda smo još uzbuđeniji kada pomislimo da su naši filmovi u službi onoga što bi moglo biti bolji svijet. Naš film WOMAN, na primjer, predstavlja naš rad o tome kako umjetnost može promijeniti stvarnost rodnog nasilja u Mozambiku, dio je kampanje Justícia para Josina (Pravda za Josinu), koju aktivistica Josina Machel promoviše zajedno s desecima organizacija kako bi osudili nekažnjivost zlostavljača.
Sljedeći film Kafana nastavlja davati glas narodu Sahare u odbrani, sada više nego ikad, nezavisne i dostojanstvene budućnosti. Luta Continua („Borba se nastavlja“) se zalaže za besplatnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu za sve i predmet je studija na različitim univerzitetima koja obučavaju buduće javnozdravstvene stručnjake, kako u Europi tako i u Africi. La Fiebre de Oro („Zlatna groznica“), među ostalim postignućima, omogućila je podizanje svijesti u sektoru nakita i potrošača o važnosti komercijalizacije minerala "etičkih i održivih", minimizirajući upotrebu žive, toliko štetne za naše zdravlje i okoliš.
Ljubavna priča između dva grada
Dokumentarac „Maldita. A Love Song to Sarajevo“ dobiva drugu dimenziju. Ovim filmom Medicusmundi Mediterrània, koji još uvijek realizira programe u Sarajevu, ima priliku odati počast, ne samo balkanskoj prijestolnici i njenom borbenom stanovništvu već i duhu solidarnosti svih građana Barcelone. To je iskreno, sveobuhvatno priznanje, koje čini da ljubavna priča između dva grada dopire do škola, univerziteta, udruženja i festivala tako da, nakon svega, osjećamo ponos sa onim što se može postići kada građani i administracija idu zajedno ruku pod ruku.
Dvije godine nakon tog susreta s Kozemjakinom, ovoga puta osjećajući hladnoću u kostima, otišao sam na Plaza de Sant Jaume u Barceloni. Razmišljam o historiji, o historiji svakoga od nas. Mi nismo ništa drugo nego splet odluka, svojih i tuđih. Vjerojatno ne bih počeo raditi u Sarajevu da tadašnji gradonačelnik Barcelone, Pasqual Maragall, taj grad nije nazvao 11. distriktom. Ili da kasnije drugi strastveni muškarci i žene nisu preuzeli to naslijeđe rada i podrške, kao što je to učinio Manel Vila u to vrijeme, ili trenutno Jordi Cortés ili Laura Pérez, „verzija broj 2“ tog 11. distrikta, koji se još uvijek bore za nastavak saradnje sa Sarajevom od strane Općine Barcelone.
Mislim na kolege iz Medicusmundija, kako smo se borili za ovaj dokumentarac koji nas je koštao toliko truda, braneći ga i rukama i nogama od pokušaja prisvajanja i lažnog predstavljanja njegovog pravog duha, porijekla i proizvodnje. Mislim na Jasminu i njen tim balkanskih amazonki koje sa, 1.992 kilometra udaljenosti, udaljenosti koja nas na čudan način dijeli od Sarajeva, nastavljaju promovisati društvene i socijalne projekte, nakon što su naslijedile misiju Ambasade lokalne demokracije Barcelona-Sarajevo, koje je bilo "diplomatsko sjedište" Barcelone u Bosni. Mislim na Jasu, mog najboljeg prijatelja, Sarajliju koji voli Barcelonu koja mu je otvorila ruke i pomogla mu da se obrazuje kako bi danas mogao zarađivati za život u svojoj zemlji.
I mislim na one koji više nisu tu, istinske zaljubljenike u Sarajevo, poput Ane Albe, divne novinarke koja je učinila toliko za grad i napustila nas veoma mlada, ili Danija Roblesa, mog cimera u našoj prvoj misiji u Bosni, te davne 1998. godine, čije su ruke izradile naočale za hiljade izbjeglica i koji se, također, nažalost prerano oprostio od nas.
Uz sve to razmišljanje i pred iznenađenim pogledima drugih prolaznika, u srcu kvarta Raval, u Barceloni, uhvatim se kako pričam naglas i ponavljam rečenicu koja sažima istinu iza ovog ludog putovanja: sve je vrijedilo, za Sarajevo i za Barcelonu, za prijateljstvo.
Kad sam stigao do općine, zastanem pred njenim pročeljem, zagledan u grb grada. Pod pazuhom nosim Sarajevsku Hagadu koju sam kupio od Kozemjkina u sinagogi i zamišljam da se, makar bila i kopija, ta knjiga vraća kući ili da će, kako bi mnogi od nas voljeli, možda vječno živjeti između dva grada.
